Jezik roda moga
Koliko sam puta, negdje između sna i jave, ispred očiju stvoriо sliku moje majke, i njenog, od najbjeljih bisera iznizanog, toplog osmjeha? Koliko sam samo puta osjetiо u srcu struju ljubavi, koja mi je usađena, nekako od rođenja? Koliko su me puta preplavile najfinije emocije, i vratile se uspomene na moje roditelje, moju kuću i moje najljepše voćnjake i cvijeće, moje prašnjavo dvorište i cvijeće, željno kapi vode u dugoj avgustovskoj suši? Pitam se, koliko bi emocija i najfinijih ljudskih osjećanja ostalo neiskazano, samo da nije tog čuda nad čudima, tog najkompleksnijeg ali najrazumljivijeg jezika, jezika roda moga?
I danas mi u ušima, negdje u dubini, odzvanjaju najtoplije riječi mojih roditelja, savjeti, sjetne i poučne priče starijih ljudi. Lijepe su mi i mile sve riječi, čak i psovke, čak i one ni na jednom jeziku ne zvuče tako značajno, možda i lijepo, kao na mom. Svaka riječ koju čujem, u mislima mi stvara po jednu sliku mog naroda, i moje kuće. Podsjeća me na moj narod, „tamo negdje na brdovitom Balkanu“, punim optimizma, neiskvarene radosti i ljubavi. Nijedna rijeka, nijedna planina, nijedan kamen nije lijep kao onaj moj, tamo negdje na zemlji natopljenoj krvlju, suzama i znojem. Na zemlji koja sama priča tužnu i burnu istoriju jednog plemena, jedne velike porodice, često vođene Domanovićevim „vođama“. Moji ljudi, često su bili samo broj, ponekad i na nivou statističke greške, puštani su da rade i ginu. Bili su samo marionete, u željeznim šakama iskvarenog poretka. Nisu se snalazili u pogrešnom društvu, nisu bili spremni da kao ostali ogreznu u mržnji, zlim namjerama i samoljublju. Bila je to kobna greška, koja je kažnjena vjekovnim stradanjem i patnjom, za mnoga naredna pokoljenja, niko ne zna do kad, i kako to prekinuti. Moj narod, i kad umire, umire smijući se, i kada psuje, to je iskrenije i toplije nego bezlično iskazivanje ljubavi nekih tamo ljudi-mašina. Pokušavali su mnogi da nam to oduzmu, ali ne prima se to kod njih, naša ljubav, osmjeh, dobra namjera i iskrenost ne pušta korijenje u njihovim kamenim srcima, teško se rađa osmjeh na njihovim osušenim, avetnim licima. Čudni smo mi ljudi, pomalo i ludi, smijem to reći kada me niko ne čuje, više ljubavi imamo za druge, nego za sebe. Draža nam je tuđa radost, nego naša sopstvena. Spremni smo da dijelimo sve, a da ne uzimamo ništa. Ne znamo da lažemo i krademo, ali i dalje nas kažnjavaju i globe, ali mi se nedamo, i dalje nam iz očiju izbija svjetlost, najčistija i najljepša vodilja. Ali neka, draže nam je ovako, nekako ljepše, i „doći će vrijeme kad će budale zaćutati, a pametni opet progovoriti“ i doći će opet naši najsjajniji trenuci i iskrene radosti.
Izgovaraćemo mi zauvijek naše najljepše riječi, iskazivati svoje emocije, širiti svoju radost i ljubav. Opet kažem, i psovaćemo ako treba, smijati se, jer možemo, imamo pravo na to. Imamo pravo da živimo, da se molimo, da se radujemo, nadamo se i volimo. Imamo i mi pravo da budemo ljudi.
Comments (0) Posted to Moje priče 09/08/2013 Edit